Krajišnici su prepoznatiljivi ljudi širom BiH. Kažu da je Krajina ljuta zemlja, ljutih ljudi.Krajišnici su poznati po velikoj hrabrosti i inatu, ali i po temperamentu i nemirnoj naravi. Nekad ih je to znalo skupo koštati, a nekad im je pomoglo u odbrani časti, vjere i domovine.

Termin Krajišnici označavao je stanovnike ovih prostora, ali njime se označavaju i ljudi koji žive na granici. To smo mi. Oduvijek smo kroz historiju bili granično područje, a život na granici učinio nas je ovakvima kakvi jesmo. To se reflektira kroz kulturu, tradiciju, jezik.
Posebno jezik i govor, s obzirom da smo prepoznatljivi čim progovorimo.Kako god se nama činilo da nas drugi prepoznaju po dijalektu i mi prepoznajemo njih. Govor kao konkretna realizacija jezika, preslika je onog što smo mi.

Da bismo pobliže razumjeli zašto smo prepoznatljivi, pitali smo profesoricu bosanskog jezika i književnosti Biseniju Mušedinović da nam pobliže objasni kakvim to jezikom Krajišnici govore.

”Konkretno mi pripadamo zapadnobosanskom ikavskošćakavskom dijalektu. Svaki od naših dijalekata ima svoje osobine. Ono po čemu je naš prepoznatljiv su: ikavska zamjena glasa jata (mliko,lipo, misec, lito, mira, sikira) uz znatna odstupanja, različite vrste redukcija (kolko, tolko, rodla), prijelaz ž u r (može – more, ne mere), protetsko j (jopet), jekavsko jotovanje (đe si, niđe),
ženska imena u nominativu na -e (Fate,Fatime, Munire, Kadife). ”

Govori Krajine su vrlo interesantni za izučavanje. Međutim, ako ih ne zabilježimo izgubit ćemo jedno neprocjenjivo blago. Vrijeme u kojem živimo vrlo malo njeguje i čuva narodne govore.

 

”Specifični izrazi i riječi koji su se i danas zadržali su svjedočanstva koja moraju biti zapisana i na taj način stavljena nauci na rapolaganje. Vjerujem, da riječi tipa: „brete“ ( vokativ brate), „njeko“, „nješto“ ( od neko i nešto) , “ojtros„ (jutros), „vajk“, „vire lje“, „maštrafa“,“plaho“ ,
predstvaljaju motiv i obavezuju lingvistima da budu sačuvane u našoj dijalektologiji.”

S obzirom da je Velika Kladuša gradić na granici sa Republikom Hrvatskom, normalno bi bilo da
smo preuzeli nešto riječi Hrvatskog govornog područja. Profesorica Bisenija ističe:
”Blizina granice svakako je utjecala na leksiku govornika, ali to je sasvim normalno jer jezik je
živa kategorija i kao takav podložan je promjenama. Stoga u našim prodavnicama kupit ćete
kruh, mada će vam prodati i hljeb. Ipak, najljepša sjećanja će izmamiti pogača i kuruza. Bitno je
da se razumijemo, zar ne? Utjecaj i nas na komišije je neminovan, kao i njihov na nas.”

Vječita borba između Krajišnika i ostatka BiH je ko ispravnije govori bosanski jezik. Taj odgovor
još nismo dobili i borba koja traje nekoliko desetljeća, se očigledno i nastavlja. Ono što je
najvažnije jeste da ostanemo dostojni sebe i nikad ne zaboravimo odakle dolazimo. Profesorica
Bisenija žali što je to tako pa i sama ističe:

”U ovom vremenu vrlo je bitno ne zaboraviti i ne dozvoliti da se izbrišu tragovi naših arhaičnih
govora. To je teško. Danas smo svjedoci velikih migracija. Govornici jednog područja brzo se asimiliraju nekom drugom, a brišu svoje autohtonu.
Za područje Velike Kladuše vrlo su interesantni govori Vrnograča i njegove okoline. Međutim, iz
godine u godinu, ne može se sa sigurnošću reći zbog čega, ali kao da osobina ovog govora
ima sve manje. Da li je u pitanju utjecaj medija ili migracija? Nažalost, osobine krajiškog govora nestaju.”

Profesorica Bisenija je dugo godina u prosvjeti, a bavi se i izučavanjem jezika i pored svog
posla. Ono gdje mi griješimo u govoru i nisu greške, mi griješimo ako zaboravimo.

”Možda je najtačnije kazati da olahko prelazimo preko naših vrijednosti. Tako brzo prihvatamo
tuđe, a nemamo ni malo volje da istražimo sebe i svoje, pa to odbacimo.To je naša najveća pogreška.
Popraviti mi možemo i naše poznavanje pravopisa, i poznavanje glasovnih promjena, i
promjenu po padežima, obnoviti možemo sva pisma, ali ako zaboravimo ko smo i šta smo tad je
nepopravljiva šteta učinjena.”

Ovo su samo neke od riječi koje Krajišnici koriste u svakodnevnom govoru:
Obataliti(pokvariti) ,hačiti se(biti neozbiljan) ,biti horan(imati volje), gajnc nov(novo),
hepek(stvar), handrmolja(nepotrebne stvari), hamelj(prljavština), barkati(dirati), ošanti se(udariti
se), hajmo prt’na(otjerati kući),odnafo(namjerno), biti koljiv(htjeti se svađati), prekuća(dvorište),
kaj(kao), puno ravno(napunjeno do kraja), fasunga(mjesečna kupovina/podmjera), hani(čekaj),
hrupiti(nenajavljeno doći), huče(nepospremljena odjeća), hora(pravo vrijeme),
prahanti(naumpasti), grdne rane(označava nešto slabo), karariti(namjestiti), haman ha(skoro),
šefaljka(kutlača), taaačka(kolica), đugum(džezva),sustati(umoriti se),maći(mali), u vrh
glave(najviše), žnjora(petrla), brecati(prigovarati), ustribiti(počistiti), kuljava(trudna),
zehra(malo),biti munjen(glupo se ponašati)….

Bilo kako bilo, Krajišnici su oduvijek bili specifični, tako i krajiški izgovor treba njegovati i
baštiniti kao nešto autohtono i kao takav treba i da se sačuva od zaborava..

Lajla Žalić/Trend radio

Projekat Priče sa granice se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM) uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).