Gradiška​

Gradiška se, prema pisanim dokumentima, prvi put pominje prije nešto više od 700 godina i to pod nazivom Gradiški Brod. Međutim, život na prostorima sadašnjeg grada, u bližoj i široj okolini, datira još od praistorijskog doba.

U doba Rimljana na mjestu sadašnjeg grada nalazilo se naselje Municipium Servitium (Serbinum), koje je bilo važna raskrsnica puteva prema istoku i jugu Balkana, odnosno pristanište za riječnu rimsku flotu, što dovoljno govori o strateškom značaju naselja u to vrijeme.

U srednjem vijeku Gradiška se nalazila u sastavu Ugarskog kraljevstva. Ugarska je ovim područjem vladala preko 400. godina, od 1102. godine, kada je Hrvatska i Slavonija u čijem se sastavu nalazila i Gradiška ušla u personalnu uniju sa Ugarskom, pa do 1537. godine.

Gradiška je 1537. godine pala pod vlast Turaka, koji su se na ovim prostorima zadržali sve do austrougarske okupacije 1878. godine. Od 1878. do 1918. godine, Gradiška je u sastavu Austrougarske. U ovom periodu grad mijenja svoj izgled, te od orijentalne kasabe dobija obrise modernog evropskog grada. Gradi se gradska vjećnica (Rathaus), hotel „Kajzer“ (Kaiser), katolička crkva Svetog Roka i mnogobrojne zgrade u klasicističkom stilu. Tvrđava Berbir izgrađena u tursko doba, koja je već tada bila u ruševnom stanju, u poptunosti je srušena. Uređuje se obala Save i gradi se nasip koji će grad zaštiti od poplava.

Iz tog perioda, gdje je Gradiška često plavljena izlijevanjem rijeke Save, ostao je interesantan zapis iz 1888. godine sveštenika Steve Davidovića.

“Кo god nije vidio mora ili koje veće jezero, mogao bi prilikom poplava doći u našu Gradišku, pa bi odmah vidio. Za čovjeka, koji nije vješt vodi, zaista bi bilo koliko čudno, toliko i strašno, kad bi pogledao ovoliku vodu i poplavu i s jednu i s drugu stranu Save, vode ladne; i to da se ne mašamo dalje u ovom kotaru, šest sati dugu i dva do tri široku! Mi u varoši živimo sad kao na kakvom ostroviću; a sela: Čatrnja, Кozinci, Greda, Mačkovac, Gornja i Donja Dolina, Orubica, Gaj i Bajinci sasvijem su u vodi tako, da suvim ni kročiti ne mogu težaci. Njihove kuće, zgrade i košare nasađene su na panjeve visoke po fat i dva, i to sve zbog poplave Save, pa u kući samo žive u Suvu, a čim hoće tri četiri koraka da izađu u dvorište, odmah se mora u lađu sjesti i navesti se. Mal’ ne svake jeseni i proleća voda ovdje nadolazi i plavi, i to nekad više nekad manje. Godine 1879. bila je ovdje poplava velika, kakove ni od čitava vijeka ljudi ne pamte; druga velila voda bila je 1882. a sad treća.

Gradiška je sva kao u moru. Četiri sata daleko odavde do na Svinjar može se čovjek ako hoće u damfišu voziti. Voda je strašna, i sat, a mjestimice i dva razlila se i potopila sve suvo. Mnogi su iz kuća iselili, a domaću živinu kao: konje, goveda i svinje još davno su isturili na suvo, pa se tamo muče- ljudi na vlazi i bez krova; a stoka im opet pati se glađu. Ulice Gradiške voda je na mnogim mjestima prelila i samo još nekoliko kuća stoji nepoplavljenih.”

Od 1918. do 1941. godine, Gradiška se nalazila u sastavu Kraljevine Jugoslavije. Grad je bio sjedište bosanskogradiškog sreza koji je osim teritorije današnje opštine obuhvatao i dijelove koji danas pripadaju srbačkoj opštini (Stapari). Nakon podjele Jugoslavije na banovine, Gradiška je ušla u sastav Vrbaske banovine

Kraj Drugog svjetskog rata narod ovog kraja dočekao je na zgarištima i pustim ognjištima. Na ratištima i koncentracionim logorima u JasenovcuStaroj GradiškiJastrebarskom i drugim mučilištima živote je izgubilo oko 13.000 Srba sa područja opštine, a među njima oko 4.500 djece starosti do 15 godina.

Nakon Drugog svjetskog rata dolazi do urbanizacije Gradiške. Sve više stanovnika prelazi iz sela u grad, a 70-ih godina se javlja trend odlaska većinom muške populacije na rad u inostranstvo, popualrnih gastarbajtera. U periodu 70-ih godina, dolazi I do promjene regulacionog i urbanističkog plana grada. Ruše se do tada izgrađeni objekti, a gradi se Kulturni centar, neboder i formira Vidovdanska ulica, čime se izgled užeg jezgra grada mijenja skoro iz korjena. U pomenutom periodu se gradi kej, koji predstavlja najljepše šetalište u gradi, a koji je ujedno odbranio Gradišku i od tada više nikada nije poplavljena.

Period građanskog rata u bivšoj SFRJ nije donio velika stradanja grada, koji je ostalo pošteđen od ratnih dejstava. U tom perodu je sruđen i most koji povezuje Gradišku sa Starom Gradiškom (Hrvatska).

Kroz Gradišku prođe godišnje oko 40 miliona ljudi, što je čini gradom sa najfrekventnijim graničnim prelazom u BiH. U takvim okolnostima Gradiška se ubrzano razvija i 05.04.2019. godine postaje grad.

Grad Gradiška danas broji 49 200 stanovnika, preko 10 hiljada zaposlenih, savremenu Agro-industrijsku zonu, najsavremeniji Kulturni centar u regionu, a uskoro i sportsku dvoranu, čija izgradnja je u samoj špici. Izgradnja novog mosta na rijeci Savi, koji je u toku i koji bi povezao autoput iz BiH sa autoputem u Hrvatskoj je jedan od najznačajnijih projekata ne samo za Gradišku, negoi za cijelu BiH.

Koliko je Gradiška zanimljiva geografski govori i udaljenost od pojedinih velegrada, pa ste recimo u Banjaluci za 40 mintua, u Zagrebu za manje od sat i po, u Beogradu za oko dva i po sata, a u Ljubljani za manje od tri sata.

Vijesti iz Gradiške

Arhiva

Zadnje objavljeno