U posao plasteničke proizvodnje Vujinovići iz Trebinja krenuli su jesenas, a ovog proljeća njihova zelena salata, blitva i mladi luk bez problema su našli kupce, i to uglavnom preko društvenih mreža. Zadovoljni kako je sve krenulo nastavljaju sa novim poljoprivrednim kulturama.
„Mogu vam reći sve je lijepo rodilo, a što smo planirali uspjeli smo i prodati, i to uglavnom preko drštvenih mreža. Ljudi su prepoznali da je to rađeno srcem, onako kako bismo to radili za sebe, bez ičega što bi pospješilo veći rod. Sada idemo dalje sa mladim krompirom, rasadima paprike i paradajza. Kada izvadimo mladi krompir, doći će red na crvenu papriku“, započinje priču Dubravka.
Kako se poljoprivredne kulture stalno smjenjuju, u plasteniku uvijek ima posla, a porodica Vujinović ga dijeli – svi članovi – Dubravka, Živko, Lena i Marina. Svi daju dopinos, pa je zbog toga ova priča za njih mnogo više od same proizvodnje povrća.
„To sve radimo nekako porodično. Ja se uvijek šalim – suprug kopa, ja sadim, mlađa kćerka zalijeva, a starija nas sokoli i šefuje. Pravo da vam kažem, mi smo oduševljeni i mnogo lijepo provodimo ovdje vrijeme zajedno. Djeca uživaju u ovome i ovo je zaista vid odmora. Koliko god se fizički umorite, s druge strane, ovo je i psihički odmor. Vidite da to što ste sami uradili ima neko smisla, daje rezultate“, kaže Dubravka.
Plastenik od 75 kvadrata dobili su preko Centra za socijalni rad Trebinje i odlučili se za organsku proizvodnju povrća vođeni idejom da bar donekle doprinesu podizanju svijesti svojih sugrađana o tome koliko je važno da znamo čime se hranimo.
„S obzirom na to da sam majka djeteta sa posebnim potrebama, ljudi iz Centra za socijalni rad su prepoznali našu potrebu da pored muževljeve plate imamo još dodatni vid prihoda i dobili smo plastenik koji smo uz pomoć prijatelja postavili u Zasad polje. Ovdje imamo i riješeno pitanje navodnjavanja, sve što je potrebno“, kaže naša sagovornica.
Pored plastenika, dobili su i jednodnevnu obuku i važne smjernice kada šta treba saditi, što je za početnike važna informacija, pojašnjava Dubravka. Raspitivala se i kod iskusnijih poljoprivrdnika, pretraživala na internetu… Ko želi nešto da nauči, naći će način, dodaje.
„Mi smo i ranije imali baštu u kojoj smo proizvodili povrće za sopstvene potrebe, pa se ne može reći da nisu imali baš nikakavog iskustva. Ipak, znanje smo nadogradili novim i korisnim informacijama. Poslušali smo savjete sa obuke i savjete ljudi koji se duže bave ovim poslom. Ono što su nam svi rekli jeste da plastenik ne smije da stoji prazan. Kad se završi sa jednom, ide se sa drugom poljoprivrednom kulturom“, objašnjava Dubravka.
Zadovoljni kako za sada napreduje ovaj mali porodični biznis, nadaju se da će ga u narednom periodu proširiti još jednim plastenikom.
„Što se tiče prodaje, za sada to nisu velike količine, pa tu ne možemo pričati i o nekim velikim novcima, ali, iskreno da vam kažem, uspeli smo za starnu poziciju da izbijemo sve troškove koje smo imali i da ostane neki iznos da kupimo nova sjemena. To je dobro za početak, dok se malo sve ne razradi. Poslije ćemo vidjeti, a plan je i da nabavimo još jedan plastenik“, iskrena je Dubravka.
Dva plastanika, kaže naša sagovornica, donijela bi još jednu platu u kuću.
Projekat Priče sa granice je implementiran zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM), uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Direkt
