Unazad nekoliko dana u Gradišci su vikendom prisutne poprilične gužve, obzirom da je koronavirus ove gužve davno poništio.
Kukali li smo i eto nam sada, nema gužvi, pa opet kukamo. Ko bi bosanskom čovjeku udovoljio. Možda bi ga odlazak u Njemačku smirio, sigurno da bi, jer Bosanci imaju to nešto kada im spomeneš Njemačku. Ili se hvale da su tamo bili, ili svoje uspjehe porede s onima u Njemačkoj ili jednostavno životni cilj usmjere na odlazak u Njemačku.
Sa druge strane Nijemci i nisu bas oduševljeni Bosnom, tek poneki avanturista i naravno da su mu vrata širom otvorena ali ovo baš i nisu normalna vremena, pa Nijemci ne mogu da uđu u Bosnu i Hercegovinu. Da, da dobro ste čuli NE MOGU bez negativnog testa na COVID-19.
Elem, priča ide ovako. Supruga i ja vidjeviši da je ulazak u Sloveniju moguć, odlučimo da odemo na kratko do rođaka. Gužva je bila ozbiljna, skoro do nadvožnjaka, takozvanog Banjalučki most. Nekako smo se problili prečicom kraj Žu-žu pekare, što svaki Gradiščanin radi, pa na granični prelaz.
U Gradišci je najveći i najfrekventniji granični prelaz sa Evropskom unijom u BiH, tako da su kontrole izuzetno jake. Bosansku granicu smo lako prošli, malo gužve i nepristojnih vozača na mostu, koji se ubacuju ako vide da ima bar pola metra ispred vas, smo nekako prošli, a onda hrvatska granica.
Granična policija u Hrvatskoj je hladna i jasna, bez puno polemike. Dokumenta, gdje idete, kad se vraćate i onaj pogled u prazno kada vi razmišljate da ste već spremni na deportaciju. Idemo tranzitno, što su Hrvati dopustili.
“OK. Sretno vam i na Bregani je gužva”, poruči nam granična policajka. Ajde da vidimo Zapadnu Evropu nakon šest mjeseci.
Već na prvoj krivini dvoje mladića stopa. Hipiji pravi. On ima dredove, neki fluorescentnozeleni šuškavac, a ona je bosa, blijeda smeđa kosa, neka jaknica i široka trenerka, sa milion boja. Reko staću, supruga mi viče Bojane nemoj, šta znaš ko su. Dok su na granici gdje ih policija vidi nisu migranti, znači imaju dokumente i neće nas optužiti za krijumčarenje ljudi.
Stajem, oni ne vjeruju da smo stali pa trče i viču Zagreb Zagreb. Ingliš, jes, kaman insajd.
Dva bek pekera na kojima visi obuća, šipke neke, neke manje torbice zavezane uz veliki ruksak, mala torbica gdje vjerovatno stoji novac i hrpu nekih odjevnih krpica odlažu u gepek. Iz torbice vade novčanik i pasoš, pokazujući da su Nijemci.
Tobi i Stefani su avanturisti, koji su za vrijeme korone krenuli na neki “Tent festival” u Albaniju. Aha, sada razumuijem one manje torbice, tu su dijelovi šatora. Kažu krenuli su na taj festival, Zapadna Evropa je puna neke napetosti pa hoće da se opsute i pobjegnu od svega ali im Bosanci ne daju proći bez COVID testa. Čuj ne daju Nijemcima ući u Bosnu. Svašta ću dočekati pod milim Bogom.
Tri puta su ih legitimisali misleći da su migranti, dok su čekali drugu smjenu na granici u Staroj Gradišci, ne bi li druga smjena bila malo blaža i pustila ih bez testa, mještani su pozvali policiju, mislivši da su migranti.
Ništa, idemo u Zagreb da probamo vidjeti gdje bi mogli da urade taj test. U putu pričamo o svemu, o koronavirusu, migracijama, poredimo Njemaču i Bosnu naravno.
Tobi je čistokrvni Nijemac, živi u istočnom dijelu Njemačke, blizu Dresdena, nama poznatijoj kao Istočna Njemačka, ima 25 godina i pravi je avanturista.
Stefani je Njemica po majci, dok joj je otac Iranac, studira fizioterapiju i prije tri dana je napunila 27 godina, i takođe živi u istočnom dijelu Njemačke.
Nema šta, tema imamo milion, idemo jedna po jedna. Od licemjerja Evropske unije kada je u pitanju politika s migrantima, što je Stefani baš pogodilo, do čudnih ljepota Balkana, koji ih je privukao da ga posjete.
Priču po priču i stigosmo u Zagreb. Rekoše mi da im treba mjesto u blizini benziske pumpe gdje će razvući šator. Ma reko hladno je nemojte vani spavati. Ma kakvi, spremali su se za “Tent fest”, pa je šator bio jedina opcija. Ako tako želite u redu. Pozdravimo se uz zagrljaj, pa put Slovenije. Valja nam opet na granici pričati istu priču.
Što se tiče pasoša i testa, nama ništa tada nije trebalo. Nismo se ni poznavali. Ljudima za druženje i prijatan razgovor ne treba ništa, osim onoga što nam je uzeto i uskraćeno, a to je sloboda. Slobode je sve manje ali ne treba odustati od nje, kao ni ovo dvoje Nijemaca, koji su šest sati čekali drugu smjenu s nadom da će ih oni pustiti.
