Gradiški Vodotoranj je objekat koji trenutno vodosnabdjeva preko 45 hiljada stanovnika grada na rijeci Savi. Ovo arhitektonsko čudo je jedini ovakav objekat sagrađen na ovaj način, na prostoru cijele bivše Jugoslavije.
Radove na objektu su izvodili popularni zidari “Crnotravci”, radnici iz grada Crna trava koji se nalazi u Srbiji, dok je betonske radove izvodilo preduzeće “Jedinstvo” iz Gradiške.
Prema dostupnim informacijama, radovi na izgradnji vodotornja su započeti 1963. godine, a gradnja je završena 1967. godine, a posebno zanimljiv podatak je da, Vodotoranj nikada od tada nije prestao s radom. Preživio je čak i zemljotres 1969. godine u Banjoj Luci, koji se itekako osjetio i u Gradišci.
Inžinjeri tvrde da bez posebne tehnologije, ovo zaista jedna vrsta tehnološkog čuda, a nikome nije jasno na koji način su radnici postavljali skele. Direktor preduzeće “Vodovod” a.d. Gradiška, Sandro Zeničanin, koji je inžinjer, tvrdi da ovaj objekat predstavlja svojevrsni raritet.
“Vodotoranj u Gradišci je zidan od pečene cigle cijelom svojom visinom, što je svojevrsni raritet, jer na području nekadašnje Jugoslavije, a i šire objekat ovakvog tipa nigdje nije izgrađen. Njagova konstrukcija je konusna, a jedini betonski dijelovi su temelj vodotornja, nosiva ploča kupole vodotornja u kojoj se nalazi dvokomorni cilindrični rezervoar za vodu, korisne zapremine 470m3 te krov vodotornja. Unutar vodotornja se još nalaze cjevovodi, stubište/stepenište te dvije galerije sa hidromašinskom opremom (podzemna i u kupoli vodotornja – ispod samog rezervoara).”
Ukupna visina vodotornja je 57m. Sam vodotoranj ima ulogu distribucije vode u sistem za sve potrošače u gradu i prigradskim naseljima koji se nalaze u prvoj visinskoj zoni, za funkcionisanje pumpnih stanica za distribuciju vode u još tri visinske zone na teritoriji Gradiške te za obezbjeđenje dovoljnih pritisaka u vodovodnom sistemu za protivpožarnu zaštitu objekata.
Dok su se kao djeca igrali na livadi počeli su da dolaze neki ljudi, za koje se kasnije ispostavilo da su iz Zagreba. Oni su ispitivali teren, da bi godinu dana kasnije 1964. godine počela gradnja, a završila 1968. godine, prepričava nam mještanin koji ima zemlju u blizini vodotornja Slavko Janjić.
“Mi smo tu čuvali krave, igrali se lopte. Onda su došli neki ljudi iz Zagreba da ispitaju zemlju. Kako smo mi saznali, ispod nas kilometar je jezero. Crnotravci su bili majstori Marko neki i njegov sin Staniša. Kada je vodotoranj završen mi smo se penjali gore igrali lopte, pa je najgore bilo kad razbijemo prozor, tad nam lopta propadne dole, pa ima 54 stepenika sići ponovo se popeti da se donese lopta”.
Sličnu priču ima i Slavkov vršnjak Dragan Pauković, koji kaže da se velika borba vodila sa sljacima tada oko zemlje.
“Ima na stotine priča tu. Sve je okolo bila šuma i seljaci nisu htjeli da napuste tu zemlju. Pored šume bila je i plodna zemlja, pa je vlast na sve načine vršila pritisak da se oni isele”.
Vodotoranj u Žeravici snabdijeva oko 45.000 stanovnika Gradiške i do sada nikada nije aktivno prestajao sa svojim radom od 1967. godine kada je i pušten u eksploataciju. 2018. godine je izvršena njegova potpuna rekonstrukcija (građevinskog dijela i hidromašinske opreme) gdje mu se životni vijek produžio za još najmanje 30 godina.
Ovo aritekstonsko čudo svjedoči vremenu u kojem su majstori bez ikakve tehnologije pravili objekte nevjerovatne preciznosti. Građen ciglom iz ciglane u Bok Jankovcu, Vodotoranj je sve vremenske neprilike preživio. Kako nam kažu mještani, kopano je duboko u zemlju kako bi se ojačali njegovi temelji, a danas se o temeljima najmanje vodi briga.
Projekat Priče sa granice se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM) uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
Bojan Trgić – Micro mreža
