Istinske junakinje naše priče su sve samo ne obične žene. Mada kažu da ni jedna žena nije obična, a da zaista nije potvrđuju nam Rada, Bosiljka, Snježana i Jovana.
Pozicija žene u sportu iz godine u godinu se ipak mijenja, pogotovo u odnosu na tradicionalne okvire njenim vidljivim prisustvom u politici, društvenim institucijama i svim strukturama upravljanja u sistemu. Danas gotovo da nema sportske aktivnosti, a da tu nema žena, a polako žene dobijaju na značaju i u drugim društvenim sferama.
Rada Pavlović, tehnički sekretar Područnog fudbalskog saveza Gradiška, koji obuhvata četiri opštine: Gradišku, Srbac, Laktaše i Prnjavor, po struci je upravni refenert, a što se tiče najvažnije sporedne stvari na svijetu sedam godina je u FK ‘’Kozara’’, dok se prije nekoliko dana navršio njen trinaestogodišnji rad u PFS Gradiška.
‘’Ljubav prema fudbalu gajim zapravo otkad sam progledala, stadion mi bio u blizini kuće i onda uz rukomet smo u osnovnoj školi igrale i fudbal, te smo 1982. bile prvaci u malom fudbalu za osnovne škole, i već tada veća satisfakcija mi nije trebala’’, kaže za Priče sa granice Rada Pavlović.
Rada ističe da je njen prvi “pismeni” dodir sa fudbalom bio prije 20 godina, te da je od početka znala da mora raditi na ličnoj eduakciji, te da mora znati više od svih muškaraca ako želi opstati u ovom poslu.
‘’Opstala sam zahvaljujući znanju, a naravno i upornosti i odricanjem od mnogih stvari. Danas gledam da mladi uče od mene, nemam dlake na jeziku kada su Pravilnici u pitanju, ne štedim nikoga u granicama koliko mi to moje mjesto dozvoljava, a mnogi su davno shvatili da radim isključio u korist fudbala’’, dodaje Rada.
‘’Danas je divno biti „žena u fudbalu“, bar za mene, to je posao koji volim, svaki novi registrovan igrač mi daje snagu da vjerujem da će se fudbal dugo igrati, unatoč „bježanju stanovništva sa naših prostora“, svaki pokriveni stadion, svaka nova lopta mi puno znači, a osim toga bar u mom Savezu je došlo mnoštvo mladih edukovanih ljudi koji su nastavili gdje je „starija generacija“ stala i radimo upravo kao „švajcarski sat“, ističe Rada koja kaže da danas ima mnogo žena u fudbalu i da je njihov posao jednako raznolik i odgovoran.
Snježana Bosančić je vozač autobusa
U javnom gradskom prevozu u Bosni i Hercegovini radi samo 15 žena. Prisutnost žena u taksi službama u BiH je mnogo veća nego u gradskom prevozu, ali i dalje zaostaje za brojem muških taksista.
Žene koje već godinama rade u javnom prevozu kažu da se još ponekad susreću s iznenađenim licima, ali da diskriminaciju nisu osjetile.
“Ja vozim autobus oko 20 godina. Najčešće sam vozila djecu u školu ovdje u Gradišci. Sada vozim autobus po cijeloj BiH. Isprva je bilo neobično kada me vide ljudi da vozim, sada su svi navikli”, govori nam Snježana za Priče sa granice.
Jovana Krstić, mlada fudbalerka i fudbalski sudija takođe ističe da uživa u onome čime se bavi.
‘’Fudbal je jednostavno sport koji mi najviše odgovara i koji mi je dao svu potrebnu slobodu i kreativnost da radim ono što volim. Prve fudbalske korake napravila sam sa osam godina. Drago mi je što sam dokazala da je upornost i dobra volja osnov svega. Fudbalerka sam u ŽFK ”Jedinstvo’’, a fudbalski sudija sam već sedam godina i svakako nastaviću koliko sam u mogućnosti da ženski fudbal predstavaljam u najljepšem svijetlu.
Naša četvrta junakinja je Bosiljka Štrbac koja takođe ima veoma neobičan poziv kada su žene u pitanju.
‘’Poslom instruktora se bavim od 2017. godine, a mogu reći da sam odrasla u duhu autoškola, jer mi je otac instruktor, pa sam i ja odabrala taj poziv, oduvjek sam voljela vožnju, ali sam odlučila da studiram ekonomiju, u međuvremenu i formirala porodicu tako da nisam odmah krenula sa obukom. Tek poslije sam se odlučila, jer se žena teže izbori u ovom poslu’’, kaže Bosiljka i dodaje: ‘’Mogu reći da je posao dosta odgovoran ali u isto vrijeme jako lijep, dinamičan i uključuje komunikaciju, tako da je u ovom poslu sve ono u čemu se pronalazim. I moj muž je takođe instruktor, tako da je to porodični posao. Dosta djevojaka traži ženskog instruktora, jer kažu da im je lakše sa mnom, muški budu malo skeptični ali brzo se uklopimo. Inače uvIjek u toku obuke bude zanimljivih situacija, pogotovo kad su dvIJe žene za volanom, uglavnom su pozitivne reakcije. Mogu reći da me ispunjava ovaj posao i da mi je žao što nisam krenula ranije, ali kako kažu, nikad nije kasno’’, zaključuje Bosiljka.
Bilo kako bilo svako od nas mora naučiti da cijeni svoj život i svoje sposobnosti isto onoliko koliko su nas učili da cijenimo tuđe.
Osnaživanje žena najvažniji je preduslov za unapređivanje planete. Ako su žene potlačene, svi gube. Kad su žene na dobitku, svi napredujemo.
Zoran Kalinac/Portal Micro mreža
Projekat Priče sa granice se realizuje zahvaljujući podršci programa Bosnia and Herzegovina Resilience Initiative (BHRI), koji sprovodi Međunarodna organizacija za migracije (IOM) uz finansijsku podršku Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID).
